Moj samostalni život je započeo kada sam izašla iz SOS Zajednice mladih Osijek. Završila sam tečaj za dadilju i tražila stan u kojem bi mogla biti jer sam se zaposlila po prvi puta. U pronalasku prvog stana mi je pomogla matična odgajateljica. Uspješno sam se uselila u prvi stan iako mi je na početku bilo jako čudno jer sam navikla da smo svi na okupu. Naravno, prilagodila sam se i tom načinu života. Suočila sam se s načinom života odraslih gdje sam sama išla u nabavku namirnica, plaćala račune, najam stana i režije. U stanu sam bila nekoliko mjeseci jer su režije bile visoke, te sam našla manji stan s manjim troškovima. Nakon odrađenog sezonskog posla, preselila sam se u Zagreb.
Početak je bio težak, pomagala sam kolegici oko čuvanja djece, te sam radila bez novca i osjećala se da me stalno iskorištavala. Tada sam shvatila da tako neće ići i obratila se matičnoj odgajateljici za pomoć i upitala za svoja prava. Ona me uputila na osobu koja se isključivo bavi nama mladima koji su tek izašli iz skrbi i vodi brigu o mladima u samostalnom životu. Tako sam ubrzo došla do stana s cimerima koji su me prihvatili i super se slažemo. Sada živim u podstanarskom stanu s cimericom i cimerom.
Samostalni život
Samostalni život ima prednosti i mana. Prednost je ta što nema odgajatelja, nema određenih pravila koje smo u Zajednici mladih strogo morali poštovati ili ako nešto nismo napravili stalno su nas vraćali na to. Sada se više oslanjam na sebe i o mnogim stvarima sama donosim zaključke i odluke kao odrasla osoba, ali svakako se uvijek mogu obratiti za pomoć i nekoj starijoj osobi. U samostalnom životu je dosta užurbano. Razlika je sada i u tome što mogu dovesti i prijateljice da prespavaju, mogu izaći van kada hoću i vratiti se kada hoću, ali naravno ne baš u jutarnje sate. Mogu uzeti određene prostorije pospremati i dan kasnije ili kad imam više slobodnih dana i vremena, bez da time remetim život i red drugima.
Zna se dogoditi da se posvađam s cimerima kada mi neke stvari s njihove strane ne štimaju ili smetaju, no i tu sam se naučila izboriti za sebe, ali i poslušati druge. Živjeti u stanu sa cimericom i cimerom na početku je bilo malo nezgodno jer nisam znala kakve su osobe i kako funkcioniraju jer se do sada nikada nismo vidjeli, iako smo živjeli u istom domu no u odvojenim selima/gradovima. Kako je vrijeme prolazilo i kako smo počeli upoznavati jedni druge, naš suživot je postao puno bolji. Pomažemo jedni drugima kada je potrebno.
Unatoč cimerima, ponekad se osjećam usamljena jer moji nisu tu, pa ponekad znam i plakati ali ubrzo se smirim i saberem i bude sve ok. Čak si znam reći da ponekad dobro dođe što roditelji nisu tu, onda ih malo nazovem i bude mi dobro.
Posao i novi grad
Doselivši u Zagreb koji mi je bio nepoznat grad, nije bilo toliko strašno jer sam imala kumu koja živi u Zagrebu. Ona me prije no što sam se i planirala preseliti provela kroz dijelove grada. Tada sam shvatila koliko je važno imati nekog poznatog tko ti može pomoći oko tih sitnica, koje su u stvari jako važne.
U novom poslu sam se jako dobro snašla iako me na početku bilo jako strah hoću li to znati i kako će sve funkcionirati. Radim takav posao u kojemu trebam znati i strani jezik, engleski, koji mi baš i ne ide. Znam neke osnove koji su mi se urezale u pamćenje, ali naravno to nije dovoljno. Kako su dani prolazili na poslu i kako sam slušala druge, tako sam i naučila kako se koji sendvič zove i koji sastojci idu u njega. Početak je bio jako naporan, no kako sad znam sve, posao mi je sve zanimljiviji i rado idem na njega i volim to što radim. Naučila sam da i teškim stvarima i obavezama treba dati priliku, te one, kada ih savladamo, postanu super.
Koronavirus i iznenadni potres
Uz mnoge teške situacije u samostalnom životu, novonastala situacija oko koronavirusa me je malo uplašila ali sam samoj sebi rekla da od panike neće biti ništa jer samu sebe onda mučim i stvaram si dodatni stres koji mi u životu i nije baš potreban. Kako sam dijabetičar već osam godina, stres mi u toj situaciji nije najbolji prijatelj. To ne isključuje da me nije strah. Zato pratim sva nova zbivanja oko koronavirusa i sve upute od liječnika kako se možemo zaštititi od te bolesti i da se zaustavi njeno širenje, pa sam mnogo smirenija jer imam sve potrebne informacije.
Jedno nedjeljno jutro nas je u 6:23 probudio potres koji je bio toliko jak da se cijela zgrada tresla. U toj situaciji isprva nisam bila svjesna što se događa jer smo svi spavali kada se sve počelo tresti. Ostala sam u šoku i mislila da sanjam dok nisam čula cimericu kako viče da je potres. Uzela sam mobitel i s cimericom našla sigurno mjesto u stanu ispod nosivog zida. Zabrinula sam se i za svog dečka i roditelje te sam ih sve nazvala da se uvjerim da su dobro. Kada se potres smirio, cimerica i ja smo se obukle u toplo i izašle van kako bi bile na sigurnom ukoliko dođe do novog podrhtavanja tla. Uz to što nas je bilo strah radi potresa tako nas je bilo strah i radi koronavirusa, pošto su nam izdali strogo upozorenje da ostanemo u domovima i da se ne grupiramo jer se u velikim grupama virus prenosi s čovjeka na čovjeka. Svejedno, izašle smo van iz stana na sigurno jer je to bila sigurnija opcija i držali propisanu udaljenost od drugih ljudi, ujedno dovoljno udaljeni od zgrada kako se ne bismo ozlijedile tijekom mogućeg pada dijelova oštećenih zgrada.
Na svu sreću, u mom dijelu grada nije došlo do težih oštećenja zgrada. Kasnije se situacija malo smirila, bilo je malih potresa koje nismo jako osjetili. Svi smo se vratili u svoje domove ali smo i dalje bili u strahu da se ne bi ponovila situacija od ranog jutra. Počela sam razmišljati što mogu učiniti ako se situacija uskoro ponovi. Spremila sam torbu s nužnim stvarima (voda, topla odjeća, punjač za mobitel, dokumenti) i stavila je pored ulaznih vrata. U mobitel sam memorirala važne brojeve za koje nam govore na televiziji, a koji nam mogu biti od pomoći u ovakvim situacijama.
Za kraj
Sa samostalnim životom svakako ćemo se morati suočiti kad tad, neki se s tim suoče kasno a neko jako rano. Samostalni život je na početku jako težak jer se mi mladi suočavamo sa stvarnim svijetom i novim pogledima na život. Po prvi puta radimo stvari kao i odrasli, organiziramo svoj život, raspoređujemo novac za bitne stvari, a onda ono što ostane rasporedimo na zabavu i štedimo. Najbitnije je da se mlade osobe pri izlasku iz skrbi informiraju o realnom životu kako bi si život učinile lakšim.
