Moj samostalni život započeo je onog trenutka kad sam se zajedno sa svojom cimericom preselila u stan. Pred kraj srednje škole sam razmišljala kako će to izgledati kad budem sama živjela i kad budem sama odlučivala o nekim stvarima. U Zajednici mladih smo uvijek takve stavri radili zajedno s odgajateljima i oni su nas usmjeravali, a ovo sada iskustvo je sasvim novo. Useljenje u stan je bilo zanimljivo i bila sam baš sretna zbog toga jer je to bio novi veliki korak za mene. Veselila sam se samostalnom životu iako mi je jako nedostajala Zajednica mladih. Neobičan i čudan mi je bio prvi dan, sve je nekako bilo tiho, nisam navikla na takvu tišinu. Prije je oko mene uvijek bilo bučno, uvijek se netko smijao i zezao druge ukućane, netko je stalno pjevao, netko se ponekad svađao, a sad toga nema i to mi najviše nedostaje. Ali sva sreća pa sam kraj sebe imala svoju cimericu i jako dobru prijateljicu. Također i moja braća i sestra su mi pomogli da se nikad ne osjećam usamljeno i da mi nikad nije dosadno jer su stalno dolazili do mene i pravili mi društvo dok se nisam malo bolje privikla.
Moja cimerica i ja smo shvatile da nam samostalni život nosi puno odgovornosti i obaveza, pa smo tako same morale voditi brigu o kućanstvu, išle smo u nabavke hrane, sva sreća pa nam je trgovina odmah preko puta zgrade, ali morale smo same plaćati račune. Sva sreća pa su nas naše odgajateljice naučile kako i gdje to sve treba obavljati, pa nam nije bilo teško i zbog toga sam jako sretna i zahvalna. Jedina stvar oko koje sam se najviše brinula je to da ne pogriješim tramvaj i bus i ne zakasnim na posao. Putjem svaki dan iz Zagreba u Veliku Goricu na posao. Do tada nisam baš previše upoznala Zagreb pa sam ponekad dok nisam sve pohvatala, na posao dolazila i sat vremena prije no što sam trebala, ali sad to više nije problem jer sam brzo sve naučila.
