Koronavirus
Koronavirus me u početku nije baš pretjerano zanimao jer sam vjerovala kao i ostali da je to samo obična gripa. Mislila sam kako je to daleko od nas i da vjerojatno neće nikad stići do nas. Daleko je Kina govorila sam si. No međutim kako se virus nije zaustavljao i još se počeo širiti na druge zemlje, počeo me hvatati strah, ali opet ne baš toliko jer sam se nadala da će kroz koji dan ili tjedan reći na vijestima da je to gotovo i da su svi sigurni. Strah je bio sve prisutniji kad sam shvatila da ide sve bliže Europi i da se ne zaustavlja i da će doći do nas. I došao je. Slušam preporuke koje su nam stručnjaci govorili, stalno sa sobom nosim dezinfekscijsko srestvo za ruke, sve u stanu dezinficiram, a pogotovo kad pripremam hranu. Stavljala sam šal na usta dok sam se vozila u busu, na poslu smo dobili maske i rukavice. Gledala sam kako ostali ljudi kupuju zalihe hrane i isto tako sam i ja postupila. Još uvijek na neki način ne shvaćam šta se događa, ali znam da je strah pravi. Više se ne krećem po Zagrebu kao inače, sad sam cijelo vrijeme doma, čitam vijesti i časopise na internetu, razgovaram s roditeljima, braćom i sestrom. Stah me da se ne zaraze. Voljela bih da se sad mogu s njima družiti i da ih mogu zagrliti, ali sada je bitno da su oni doma na sigurnom i da nisu bolesni. I nadam se da će ubrzo pronaći lijek i da ćemo se svi vratiti svojim svakodnevnim aktivnostima.
Potres
Spavala sam a onda sam se naglo ustala iz sna i iskočila iz kreveta jer se cijeli stan tresao. Moja prva pomisao je da sanjam i to ružan san, a onda sam nekako došla k sebi i shvatila da je stvarno. Bila sam sama u stanu kad se to dogodilo. Jako sam se uplašila kad sam shvatila da je potres. Čekala sam da se malo smiri i brzo uzela jaknu i istrčala iz stana, jurila sam po stepenicama i izašla iz zgrade. Kad sam izašla van na ulicu ugledala sam svoje sustanare i oni su bili uplašeni i zbunjeni kao i ja. Nazvala sam mamu i s njom razgovarala, dok me mama tješila ja sam samo razmišljala o tome hoće li se dogoditi još koji potres, jesam li sigurna tu vani, hladno mi je… i još su mi svakave misli prolazile kroz glavu. Nisam mogla vjerovati da nam se to baš sada dogodilo u ovom trenutku kada vlada i koronavirus, pa još i potres. Držala sam razmak od metar i pol otprilike od ostalih sustanara, iako bih najradije da me netko mogao zagrliti da se osjećam sigurnije. Bilo bi mi draže da je netko od moje obitelji bio sa mnom, ali dosta mi je pomogla moja sestra preko video poziva, kad se sve to smirilo, kad je bilo sigurno da možemo ući u stanove, rekla mi je da spakiram odjeću, dokumente, vodu i stvari za higijenu i da ih stavim pored ulaznih vrata u slučaju da se opet dogodi da budem spremna. I zvala me svakih sat vremena pa mi je tokom dana bilo lakše jer onda nisam previše razmišljala šta bi se moglo dogoditi, a i navečer sam čak uspjela zaspati. Bilo je ovo grozno iskusiti, ali sada ću biti spremna u slučaju da se ponovi. I samo želim da se sve opet vrati u normalu.
Ivana
